Perivoj i Vila Tončić
Vila Tončić izgrađena je početkom 20. stoljeća u Splitu kao obiteljski dom — mjesto oblikovano ne samo arhitekturom, već životom i idejama arhitekta Kamila Tončića.
Ono što je nekad bilo privatni dom, uređeni perivoj i mjesto okupljanja nastavlja u drugačijem obliku — i dalje definirano ljudima, hranom i trenutcima dijeljenim za stolom.
Vila Tončić
Vila Tončić izgrađena je početkom 20. stoljeća u Splitu kao obiteljski dom — mjesto oblikovano ne samo arhitekturom, već životom i idejama arhitekta Kamila Tončića.
Radeći prema izvornom nacrtu Karela Beneša, Tončić je prilagodio i dovršio vilu, proširivši autorstvo izvan same strukture. Kuća, đardin i njegovi detalji zamišljeni su kao jedinstvena cjelina.
Zidovi unutar vile oslikani su kroz Umjetničku školu koju je osnovao, dok su betonski elementi — od fontane do arhitektonskih detalja unutar kuće — nastali kroz Obrtnu školu koju je utemeljio. Etnografski motivi prisutni su kroz cijeli prostor — na prvi pogled čitaju se kao dio secesijskog jezika, ali s pažljivijim promatranjem postaje jasno njihovo etnografsko podrijetlo.
Ta povezanost s etnografijom, prirodom i idejom doma čini dublji sloj Mokosha. Samo ime dolazi iz tog konteksta — iz slavenskog lika vezanog uz zemlju, život i domačinski prostor — odražavajući i kulturni jezik vile i atmosferu đardina koji je okružuje.
Kuća nikada nije bila samo rezidencija. Bila je mjesto okupljanja — obiteljskog života, rada i zajedničkih obroka.
Danas se njezina funkcija promijenila, ali njezina prisutnost nije. Ostaje, u biti, živim prostorom.
Tajni đardin
Iza zida, đardin ostaje skriven od ulice i grada — smješten tiho u centru Splita. Vidljivi su samo vrhovi stabala — tihi nagovještaj onoga što se krije unutra.
Kroz vrata, prostor se otkriva odjednom. Zvuk se mijenja. Tempo usporava. Boja se pojavljuje iznenada — od bugenvile do slojeva sezonskog cvijeća.
Ovo nije slučajni vrt, već pravi splitski perivoj — uređeni krajobraz s jasnom strukturom, omekšan gustoćom i spontanošću mediteranskog zelenila. U središtu stoji kamena fontana, okružena zasađenim otocima koji daju ritam prostoru.
Palme, čempresi, ruže i penjačice stvaraju živu kompoziciju koja se mijenja kroz godinu. U proljeće, kad cvjeta glicina, đardin dobiva drugačiju prisutnost — sjena, miris i boja definiraju trenutak.
Voda je stalna. Leptiri prolaze kroz prostor.
Sjena, svjetlost i zelenilo oblikuju doživljaj đardina — ne kao jednu površinu, već kao niz posebnih mjesta. Svaki stol nudi drukčiju perspektivu, nešto drukčiju atmosferu.
Ručak se prelije u poslijepodne, nošen svjetlošću, hladovinom i tihim ritmom đardina.
Večera se oblikuje drukčije — kako svjetlost blijedi i đardin prelazi u tiši ritam. Prostor ostaje otvoren, a ipak svaki stol čuva osjećaj intimnosti, oblikovan prisutnošću fontane, okolnim zelenilom i razmakom između trenutaka.
Mjesto koje omogućuje i razgovor i šutnju — zajedničko, a ipak osobno.
Dizajn i umjetnost
Današnji interijer ne replicira prošlost. Ulazi s njom u dijalog.
Secesijska arhitektura susreće smjele boje, suvremene materijale i Memphis-inspiriran dizajnerski jezik. Projekt Studija 502, razvijen u suradnji s arhitekticom Katjom Stubnjom, djeluje kroz kontrast — ne da bi poremetio vilu, već da bi je produžio u sadašnjost.
Projekt je međunarodno prepoznat. Mokosh je dobio nagradu SBID International Design Excellence Award i uvršten na uži popis Dezeen Awardsa. Prepoznao ga je i British Institute of Interior Design.
Umjetnost nije dodatak, već središnji sloj prostora. Radovi Jelene Bando i skulpturalni komadi Marka i Ivice Gašparića integrirani su u interijer, oblikujući atmosferu i pojačavajući dijalog između arhitekture, dizajna i izraza.
Rezultat je kompozicija u kojoj je svaki element promišljen — precizan, slojevit i otvoren.
U Mokoshu, vila i đardin nisu kulisa. Oni oblikuju način na koji se provodi vrijeme.
Ono što je nekad bilo privatni dom, uređeni perivoj i mjesto okupljanja nastavlja u drugačijem obliku — i dalje definirano ljudima, hranom i trenutcima dijeljenim za stolom.